Privremena autonomna zona

Teorijski koncept privremenih autonomnih zona (eng.: Temporary Autonomous Zones, skraćeno: TAZ) je formulirao američki anarhistički pisac Hakim Bey u svojoj poznatoj knjizi "TAZ: Privremena autonomna zona, ontološka anarhija, poetski terorizam"^[1] Koncept TAZ-a temelji se na piratskim utopijama, a snažno je utjecao na suvremeni skvoterski pokret i pokret ilegalnih rave partyja početkom 1990-ih godina.

Hakim Bey u svojem djelu opisuje sociopolitičke taktike stvaranja privremenih područja koji izbjegavaju formalne mehanizme društvene kontrole.^[2] Njegov glavni motiv za uspostavljanje privremenih autonomnih zona je pretpostavljena nemogućnost uspostavljanja trajnih autonomnih zona (tj. potpuno slobodnog društva) iz niza razloga. Prvi je razlog taj da se ne želi čekati utopiju koja bi mogla biti ostvarena tek u dalekoj budućnosti: "Reći da nećemo biti slobodni dok svi nisu slobodni znači... unaprijed se odrediti kao gubitnik". Drugi je razlog njegovo nepovjerenje u "Revoluciju" (s velikim R) pošto ni jednom dosadašnjom revolucijom nije uspostavljeno slobodno društvo: "Ova vizija zaživi samo u trenutku pobune, ali čim revolucija pobijedi i država se vrati, san i ideal već su napušteni." On se zato okreće pobuni (insurekcija) koja je ujedno i sredstvo i cilj - živjeti što slobodnije - i tako ukida proturječnost između dalekog cilja i zaobilaznih puteva za njegovo ostvarenje, karakterističnih za utopije 19. i prve polovice 20. stoljeća. Za razliku od revolucije koja teži trajnom stanju, pobuna je privremena i predstavlja vrhunac iskustva izvan standarda svakodnevne svijesti, pa "takvi intenzivni trenuci daju oblik i značenje životu kao cjelini". Treći i posljednji Beyev razlog su trenutne povijesne okolnosti u kojima bi svaki izravan sukob s državom bio poguban: "Apsolutno ništa, osim beskorisnog mučeništva, ne može proisteći iz takvog izravnog sudara".^[1]

1. ↑ ^{a b} Hakim Bey, TAZ: Privremena autonomna zona, ontološka anarhija, poetski terorizam. Izdavač: Autonomedia 1985. (tekst ne podliježe autorskim pravima).
2. ↑ Gray, Chris. 2001. Cyborg Citizen. Routledge. New York. str. str. 47. ISBN 0-415-91978-9